Pođi kamo te srce vodi

Jesen je 1992. Mjestašce u blizini Trsta, starica koja predosjeća da je na kraju svog životnog puta. Ona odluči napisati pismo, svoju bolnu životnu priču, unuci u Americi. To je pismo njezina ostavština osobi koju najviše voli, u njemu ogoljava svoj život – sve tuge, strasti, gubitke zbog predrasuda društva, duboko skrivene obiteljske tajne koje dotad ni sa kim nije podijelila, priznanje o velikoj životnoj ljubavi.
“Od rođenja sam izrekla samo jednu laž i njome sam uništila tri života”, priznaje Olga svojoj unuci u ovoj intimnoj meditaciji, dirljivoj retrospekciji života jedne žene. I sada, na njegovu kraju, ona želi prenijeti unuci ono čemu ju je njezino životno iskustvo bolno podučilo: bez obzira na sve, u životu uvijek moramo skupiti hrabrost da slijedimo svoje srce. Jer najvažnije životno putovanje ono je u središte sebe, u potrazi za izvornim glasom koji čuvamo u sebi.
I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putevi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj… Nemoj dopustiti da te bilo što omete. Budi mirna, šuti i slušaj svoje srce.