Autorica kroz ovaj roman progovara o svom životu, strahu od oca i njegovog zlostavljanja. Govori i o svojoj majci koja je čitav svoj život podredila svom mužu, njenom ocu. Atmosfera življenja tog doba je siva, gruba i bez neke nade da bi se stvari mogle promijeniti. Ne postoji nada za bolji život. Autorica u roman uvodi još dva lika: rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu te glumicu Doru Novak. Oba ova lika imaju tragičnu sudbinu, a njihov život se kroz djelo može uspoređivati s autoričinim. Marina živi s mužem i djecom u bijedi. Muž joj odlazi, a ona ostaje sama s djetetom te napokon, nakon mnogih godina boli i siromaštva skončava svoj život 31. kolovoza 1941. godine. Sin joj nakon toga odlazi u rat i tamo pogiba. Dora je također lik koji doživljava tragičnu sudbinu. U svojoj bezvoljnosti i depresiji gubi razum te završava u jednoj zagrebačkoj bolnici. Glavna tema romana je otuđenost čovjeka u svijetu te se opisuju tragične sudbine otuđenih ljudi. Autorica se bavi i temom smrti te govori kako smrt nije kraj u što zapravo ni sama nije uvjerena. Ona pokušava samu sebe uvjeriti u tu činjenicu kako bi je sjećanje na mrtve manje boljelo. Pouka koju možemo izvući iz njenih razmišljanja o smrti je ta da nam smrt može uzeti voljene osobe, ali vrijeme provedeno s njima zauvijek nam ostaje i to je nešto što nam nitko ne može uzeti. Čovjek treba imati dovoljno hrabrosti da u sivilu života sam pronađe svoju sreću i bori se za nju. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas, a vrijeme nepovratno odlazi i nikog ne čeka.