Što se vise smanjivalo danje svjetlo u predvečernjoj praznini Markove crkve, to su više rasle freske Joze Kljakovića i naduvale se do sablasne glomaznosti. Likovi se pretvarahu u nekakve tajanstvene orijaše, koji su bili spremni da se svaki čas usprave i razvale zidove i lukove, što su se hvatali negdje gore visoko u tami.
Tako se bar pričinjalo Cigi Baričevoj, koja sjedi tu u jednoj od posljednjih klupa već skoro tri četvrta sata u očekivanju ispovjednika i stenjuči pod hitrim i nasrtljivim mislima, koje su se mahnito prebacivale jedna preko druge i udarale o njezino čelo i sljepočice.
Napokon spusti tešku glavu na klupu i tako pognuta ostade nekoliko časaka.
U crkvi je bilo hladno. Osjećala se mokrina kišnoga predvečerja u veljači, studen kamenog poda i ukočena, svečana samoća.
Da je tkogod slučajno ušao i opazio nepomičan i svinut obris te žene, zacijelo bi pomislio, da su je najveće duševne boli i najteži grijesi doveli ovamo pred Božje lice, od kojeg evo traži utjehe i oprošterija….