Iako nas bum može asocirati na onomatopeju, omiljenu u dječjim igrama naročito medu dječacima, kojom se oponaša zvuk pucanja, ovdje nije riječ o onomatopeji. Bum je zapravo budem, riječ obećanja koju djeca tako često rabe, ali tako rijetko učine ono što njome obećavaju. Simpatičan Tomica razapet je između svoje zaigranosti i različitih očekivanja roditelja, starije sestre i mlađeg brata. Budem kao spasonosna riječ na zahtjeve da se učini ovo ili ono brzo iscrpi svoje povjerenje. No upravo prožimanje svijeta odraslih i svijeta djece, puno nesporazuma proizišlih iz dječje naivnosti, lakomislenosti i pomanjkanja osjećaja odgovornosti s jedne strane te zahtjevnih očekivanja odraslih s druge strane, pruža zanimljiv materijal za smiješne, nezaboravne situacije koje je autorica vrlo uspješno literarno oblikovala u kratke priče. U njima razigranim, duhovitim stilom opisuje svijet oko sebe, ali promatran iz Tomičine perspektive. Svijet je prikazan u sažetim sličicama iz svakodnevice, viđen iz dječje perspektive…